Konačno i za odrasle s dijabetesom tipa 1, ali i dalje ne baš isto za sve: Evo ko sve dobija senzore o trošku obaveznog osiguranja
Dodajte Kurir u vaš Google izbor
Probajte da tapkete balon u ruci tako da ne padne na pod, ali ni da ode do plafona, i to uporedo sa svim drugim što inače radite, počev od pranja zuba, preko ispijanja kafe, pa do sastanaka, društva i spavanja. Teško?! Taj balon je, za nas koji imamo dijabetes, naš šećer u krvi koji pokušavamo da, uz sve drugo što jeste život, držimo na normalnom nivou. Da ne bismo imali komplikacije, da bismo živeli i radili kvalitetno i da bismo manje koštali zdravstveni sistem, koji 80 odsto sredstava za dijabetes koristi za lečenje komplikacija, a 20 za terapiju. I zato su nam potrebni plastični držači za balon, a to su senzori, koji nam stalno omogućavaju uvid u nivo šećera, a time i da reagujemo i pre nego što on padne ili skoči, govori za Kurir dr Lena Platanić Arizanović, doktor biohemijskih nauka i žena koja živi sa dijabetesom tipa 1 bezmalo 30 godina.
Novousvojene Izmene Pravilnika o medicinsko-tehničkim pomagalima koja se obezbeđuju iz sredstava obaveznog zdravstvenog osiguranja važan su iskorak za osobe s dijabetesom tipa 1, kojima znatno proširuje prava na pomagala. Pa i kad je reč o senzorima za kontinuirano merenje glukoze. Ali mesta za pomake još ima.
Bojana Marković, predsednica udruženja Plavi krug, navodi da su sada određene grupe osoba s dijabetesom tipom 1 konačno dobile veća prava.
- Posebno je značajno što su obuhvaćene trudnice, deca, koja će moći da nastave sa korišćenjem senzora i nakon navršene 18. godine, kao i odrasli kod kojih je dijabetes tipa 1 novootkriven. Važan pomak je i što su smanjene indikacije za ostvarivanje prava na insulinsku pumpu, kao i što će deci biti dostupna pumpa sa zatvorenim sistemom, koji znatno pomaže u regulaciji šećera u krvi. Istu mogućnost imaće i odrasle osobe koje ostvaruju pravo na pumpu, s tim što će taj sistem za njih biti dostupan uz doplatu - objašnjava za Kurir Markovićeva.
Ipak, kako ističe, pravo na senzore treba da imaju svi sa dijabetesom tipa 1, bez obzira na godine i to kada im je dijabetes otkriven, jer je to pitanje bezbednosti, dobre regulacije i prevencije komplikacija koje mogu biti ozbiljne i trajne.
- Više od 20.000 osoba sa dijabetesom tipa 1 i dalje nema pravo na kontinuirano praćenje glukoze tokom celog meseca. Jedan senzor, koji traje 14 ili 15 dana, uz 50 test-traka, kako je to uvedeno izmenama pravilnika, nije dovoljan za praćenje vrednosti šećera tokom celog meseca. Dijabetes tipa 1 ne traje 15 dana mesečno, već 24 sata dnevno, svakog dana u mesecu, do kraja života. Čak i uz korišćenje senzora, osoba ponekad mora da proveri šećer iz krvi, pa zato nakon isteka senzora preostali broj traka nije dovoljan za svakodnevnu samokontrolu do kraja meseca - navodi Markovićeva.
Suština je, kaže Platanić Arizanović, da su dugogodišnji pacijenti sa dijabetesom tipa 1 stavljeni u gori položaj u odnosu na ostale sa istom dijagnozom.
- Moja regulacija dijabetesa nije dovoljno loša (ali nije ni dobra!) da bih imala uslov za insulinsku pumpu, uz koju bih imala pravo na kontinuirano korišćenje senzora o trošku našeg zdravstvenog sistema. Nisam ni novootkriveni pacijent s dijabetesom, koji sada imaju pravo na senzore, kao i oni sa pumpom. Nisam ni trudnica, iako mi je neizmerno drago što su, konačno, i trudnice prepoznate. Dve trudnoće iznela sam na insulinskim penovima, bez prava na senzore, koje sam kupovala u Francuskoj preko tetke, sestrine, kume. Tamo su najpovoljniji, mesečno oko 9.500 dinara iliti oko 85.500 po trudnoći. Pa puta dve trudnoće i plus postporođajni period... - priča Platanić Arizanović i dodaje:
- I dalje kupujem senzore, jer nemam pravo na kontinuirano korišćenje o trošku obaveznog osiguranja. Srećom, mogu da priuštim. Ali šta sa svim drugima koji to ne mogu a nisu novootkriveni, nemaju pravo na pumpu i nisu trudnice? Hajde da to hitno promenimo i damo svakoj osobi sa dijabetesom tipa 1 pravo na kontinuirano korišćenje senzora o trošku obaveznog osiguranja. Da svi imamo držač za balon!